Pages

OTVORENO PISMO ТЕBI ŠTO IMAŠ HRONIČNU BOLEST. U NAJBOLJOJ NAMERI.







Hronična bolest nije nikakva sudbina. Hronično stanje neravnoteže jeste rezultat našeg načina života, a pre toga i našeg načina razmišljanja. Nadam se da ćeš razumeti zašto Ti pišem ovako otvoreno. Nadam se da Te stanje u kojem jesi neće omesti da ovo moje pismo pročitaš onako kako sam poželeo da bude, da je pisano u najboljoj nameri.


Dragi (naš) saputniče. Ne, neću Ti reći sapatniče. Mada znam da bi Ti to voleo. Jer, iako dobro znam da Ti u bolesti patiš (a isto tako znam da umeš i da na neki svoj način uživaš*), kod mene to nije slučaj, pa smo zato ipak (samo) saputnici. A zar i to nije poprilično?!

Kuda putujemo? Pa, ka zdravlju, valjda. Osim ako Ti nisi od onih kojima se iz određenih razloga više sviđa da budu bolesni. Ako nisi, možeš i da preskočiš sledeći pasus.

* Ako jesi, da li si zaista namerno bolestan? Šta Te vezuje za bolest? Inat ili bes prema roditeljima? Neshvaćenost u ljubavi? Neka druga povređenost? Mnoga pitanja bih Ti postavio da smo nasamo, teško da bi mi izvrdao sa odgovorima. Mada bi Ti to pokušao, znam. Jer si navikao da (bar u vezi sa bolešću) zamajavaš (neću reći lažeš) i sebe i druge. Imao bih to u vidu.

Ako već nisi namerno bolestan, pa ipak ne možeš ili ne uspevaš da izađeš iz začaranog kruga, to izaziva podosta pitanja, zar ne? Mnoga si već samome sebi, pa i drugima, postavio, dobio neke odgovore, neke nisi, čak ni ne znaš da li su oni koje si dobio bili verodostojni...
Naročito na ona: Šta sam ja Bogu zgrešio? Čime sam ovo zaslužio? Zašto baš mene da strefi? I tako dalje, i tome slično.

A evo Ti još nekih, sigurno ne manje važnih od prethodnih, tek da nam se nađu na zajedničkom putu:

1) Da li te je i od čega te je strah? Od čega najviše?
2) Da li ti je i od koga/čega ti je muka? Od koga/čega najviše?
3) Od čega okrećeš glavu? Šta ne želiš da vidiš?4) Da li misliš da si učinio sve što si mogao da ozdraviš?
5) Da li voliš sebe takvog kakav jesi?

A ovo mi je naročito važno da znam: zašto sve češće zaobilaziš lekare (oficijelne i alternativne), terapeute raznih vrsta, pa i one koji se diče holizmom, i odlaziš na sesije kod tzv. lajf-kouča? Kod trenera, koji će da Te „muči“ da budeš redovan u radu na sebi? Da li to znači da si konačno shvatio da treba i sam da se menjaš, kako bi konačno ozdravio, a ne samo da menjaš dijagnoze i tzv. lekove? Da li to znači da si poverovao u svoje potpuno isceljenje, a ne samo u olakšavanje sopstvenih tegoba kao svoj cilj?

Od kako je sveta i veka, Ti si tu. I uvek si mogao da biraš upravo to, da li ćeš da se isceliš ili ćeš da se zalečiš? I uvek si izabrao da se drugi što više trude oko tebe, i da se Ti što manje trudiš oko sebe. Zato i jesi (hronični) bolesnik. Da li ovo iz prethodnog pasusa znači da se tu nešto promenilo?

Ti znaš da mi treneri nismo terapeuti. Mada mnogima pomognemo da se (sami) iscele, da se uravnoteže i ozdrave. Ti znaš da mi ništa ne garantujemo. Naročito ako si neiskren prema nama, ako si lenj pa ne vežbaš, ako si nestrpljiv, pa izgaraš u očekivanjima...

Ali, sve se to može promeniti, dragi (naš) saputniče. Pa i Tvoje hronično stanje.

Treba Ti vera, a ne očekivanje. Treba Ti strpljenje, a ne beskonačno trpljenje. Treba Ti zadovoljenje istinskih potreba, a ne udovoljavanje nepromišljenih želja. Treba Ti iskrenost, a ne zamajavanje i laganje (samoga sebe)...

Budi spreman da se menjaš, jer samo tako možeš da izađeš iz začaranog kruga bolesti.


A to Ti želim, iskreno, od srca. 

..........

Goran Kojić

trener@umpasrce.com

Нема коментара:

Постави коментар

Voleo bih da pročitam i vaše cenjene komentare na ovu temu. Možete da ih podelite javno, u prostoru za komentare ispod teksta ili na email trener@umpasrce.com