Nema tu ničega novog. Priča traje valjda koliko i stara i nova era zajedno: otkad je ovnova i brvana. Samo se akteri nižu, na istom porodičnom brvnu odrastanja i roditeljstva. Inače, kada biste ih pitali oko čega se bore, ne bi oni tačno znali da vam kažu. Mada bi im sa usana često poteklo ono: „Neće on meni...“, ili „Ne dam da mi...“. Pa hajde da vidimo oko čega se, i zašto bore. I šta s tim...
Pa
da „progutamo najpre najveću žabu“?! Zazvučaće nekima i iščašeno ako to čuju
prvi put, ali što se psihologije tiče odavno je poznato, i objašnjeno, da se
oni neretko bore oko jedne te iste teritorije, ali ne nekakve materijalne, nego
one koja se tiče emocija, teritorije jednog te istog srca - njenog. One žene
koja ih povezuje.
A
sve to nekako eksplodira kad otac ne prepozna sinovljevu podsvesnu potrebu da
mu kontrira zato što to tako sa odrastanjem i sticanjem karaktera kod dečaka uglavnom
biva, a majka u toj relaciji u manjoj ili većoj meri, najčešće nesvesno,
zaštitnički na dečakovu stranu (brvna) stane. I evo nam te čuvene slike epske
bitke na brvnu, u kojoj, naravno, nema pobednika. Pa taman i da obojica ostanu
na brvnu.
Treba
znati i to da konflikti sami po sebi nisu uvek loši. Naprotiv, ako iz njih
proističe novi kvalitet, ako iz njih proističu uvidi, dobrodošli su. Ovakve
konflikte bolje ćemo opisati ako ih nazovemo sučeljavanjem mišljenja.
Sučeljavanje mišljenja vodi nas neretko i do boljeg razumevanja drugog.
Drugo
su svađe kao konflikti u kojima koristimo, borilačkim jezikom rečeno,
nedozvoljene udarce. Iz svađa uvek proisteknu ožiljci, manji ili veći. Ožiljci
koji zarastaju, ali nikad do kraja. I uvek mogu da prorade, poput „ugašenih“
vulkana.
Odgovornost
da sučeljavanje mišljenja između roditelja i deteta ne preraste u svađu logično
je na – roditelju. Što će reći, na našem zamišljenom brvnu, otac je taj koji će
dopustiti svome sinu i da stekne dojam da je zauzeo željenu teritoriju, mudro
se zadovoljavajući činjenicom da je razumeo o kojoj se i kakvoj „pobedi“ radi.
Naročito ako sve to radi u saglasju i ljubavi s njom, čije ih srce spaja.
Pa
će tako konflikt oca i sina, u sinergiji međusobnog roditeljskog razumevanja,
dati željene plodove ljubavi.
Ali,
bili bismo jako nepravedni prema našoj podsvesti ako bismo sve pripisali njenoj
„subverzivnoj“ delatnosti. Jer, ona možda i jeste okidač, ali...
Naravno
da je za rasplamsavanje bitke zadužen neko drugi. Ko?
Opet
i opet, tu je nezaobilazni akter svih naših konflikta, ali i onaj koji drži večnu
vatru svađe u svojim rukama, naš dragi Ego. Pa tako i pomenute poštapalice
„Neće on meni...“, ili „Ne dam da mi...“ izlaze iz iste, Njegove gurmanske kuhinje.
„Ma
neće on meni, ili nećeš ti meni, balavac jedan...“, reći će, blago, Njegova
očinska verzija. Ili možda nešto žešće: „Kretenu jedan! Debilčino! Kopile!“
A
sinovska će, dakako, uzvratiti istom paljbom. U najmodernijoj verziji, to
glasi, u najmanju ruku: „Ti si matori potpuno poludeo!“ A u nešto liberalnijoj:
„Tiii si kreten!“
Treba
li dalje? Da li neko prepoznaje naše aktere?
A
tek ako Ego ovog prvog u drugome prepozna slabića, ili, zamislite kakav usud,
ženu u muškom telu, pa počne da plaća detektive da ga uhode sve do – gej
klubova. „Moj sin u gej klubu (?), eeeeej!!!“
Ima
li tu pomoći? Može li se išta tu popraviti?
Svakako
da, jer Ego je kao i pas. Nije ga baš tako teško dresirati kako to izgleda na
samom startu. A čim njemu damo odgovarajuće mesto, i naše reakcije će biti
manje emotivne, manje nagle, pa će neretko biti i mudro odložene, da bi se u
pravom momentu, uz mirniju energiju i tonove, došlo do razumevanja i dogovora.
Usudiću
se da kvar u ovim odnosima uporedim sa kvarom automobila. Ako je svađa bilo
manje, popravka će biti lakša i jeftinija. Ako smo sa svađama preterali, to vam
je kao da ste automobil „terali“ sve dok su se točkovi okretali. Tada u
najvećem broju slučajeva treba uraditi totalnu generalku.
Kako
god, nikad nije kasno da se stvari poprave kod nas samih, ne čekajući onu drugu
stranu da ona učini isto. Za dobro porodičnog sistema, iz kojeg svi dobijamo za
život preko potrebnu energiju ljubavi/razumevanja. Iz najdublje ljubavi prema
sebi, u kojoj je sadržana i ljubav prema svim svojim bližnjima, a naročito
onima koji su nam život dali.
U to ime,
Živeli!
GoKo
Нема коментара:
Постави коментар
Voleo bih da pročitam i vaše cenjene komentare na ovu temu. Možete da ih podelite javno, u prostoru za komentare ispod teksta ili na email trener@umpasrce.com