O tome šta nas više leči - materijalni sadržaj bilja ili informacije
koje nam ono šalje, kao i o tajnama svoje sada već proslavljene kuhinje
s'trave, pripoveda nam jedan od najpoznatijih Nišlija danas, zvezda
Kitchen TV-a, Nebojša Stamenović, zvani Neša Travka
(nesa.travka.sorabia.com).
"Ne znam zašto je ljudima toliko teško da prestanu da puše. Ja sam to učinio 12 puta", navodno je rekao samokritični i(li) cinični slavni književnik Mark Tven. Znam mnoge koji su jednako nadareni za savladavanje sopstvene poročnosti. A vi? Da niste i sami, uz pomoć raznih sredstava i tehnika, prestajali mnogo puta?
Аko vi ili bilo ko vaš ima sličan dar za savladavanje poroka kao naš dragi tvorac Toma Sojera i družine, evo kako biste možda mogli izaći na kraj s njim... Ali samo ako ste iskreno za to.
1. Otkrijte čime ste zaista nezadovoljni u svom životu, od kada je to nezadovoljstvo počelo i probajte to da rešite na kvalitetan i trajan način.
2. Nekvalitetan odnos sa, tj. prema roditeljima, takođe je snažan faktor za opisanu pojavu. Potrudite se da ga popravite, makar u sebi.
3. Proverite da li vas zbog nečega grize savest. To je čest uzrok nedostatka samopouzdanja i odlučnosti.
Naravno, svim navedenim temama poželjno je da se pozabavimo ne čekajući da postanemo rob(ovi) poroka.
Efikasnije je da se bavimo uzrocima, a ne posledicama, zar ne?!
Živeli!
..........
GoKo
„Pojedinci smatraju da se sreća može otkriti u svemu onome što oni čine, dok po drugima nju nije moguće dostići, pa čak i kada nam je sudbina naklonjena“, veli Franko Naneti, ugledni italijanski profesor, psihoterapeut i pisac, u svojoj knjizi „Kriza kao šansa“, koja je prevedena i na srpski jezik.
I još
dodaje: „Ne treba po svaku cenu da želimo da budemo srećni, budući da je ona
poput leptira koji sleti na naše rame čim prestanemo da ga jurimo.“
A da li ste
vi srećni? Ako niste, donesite odluku. Ako ne možete da donosite tako značajne
odluke, vreme je da to naučite.
GoKo
To da deca vole granice napisane su divne knjige. I objašnjeno je kako da te granice, ako ne umemo, postavljamo, pa čak i to kako da pritom sačuvamo svoje živce. Posebno je popularna knjiga novozelandskog dečijeg psihologa Najdžela Late, koja se baš tako i zove: „Kako deci postaviti granice, i pritom sačuvati živce“. Toplo je preporučujem onima kojima su ovakvi saveti potrebni. A još više „Porodični bukvar“, prof. Milice Novković.
Kao što znamo, u toku je pandemija – raspadanja živaca. Za koju deca nipošto
nisu kriva. Ni najmanje. Makar ne ona koju smo mi rodili.
Ali
zato možda jesu odgovorna deca naših roditelja. Koju bi trebalo da dobro
poznajemo, jelte?! Pa tako i da znamo da često ne umemo da izađemo na kraj sa
decom – u sebi. Onom kojoj kupujemo sve što požele, udovoljavamo na sve načine,
koju prezaštićujemo. Stvarajući tako od nje razmažena derišta.
I
kako, onda, da oni koji ne umeju da povuku granice prema deci u sebi, to isto
učine prema deci koju su rodili? Teško. A neretko i – neizvodivo. Jer, naprosto
ne delujemo uverljivo. Granice koje postavljamo nisu ni jasne, ni čvrste. A navike
da smo popustljivi prema svojoj unutrašnjoj deci, lako se preliju i u sferu
roditeljstva.
Pa
onda brljamo i sa nedoslednošću, neprincipijelnošću, a u nedostatku autoriteta
olako posežemo za batinom autoritarnosti. „Da, da, batina je iz raja izašla“,
olako ćemo izgovoriti tu čuvenu „mudrost“, bez razmišljanja o njenom suštinskom
sadržaju.
I
šta onda (u)činiti da se stvari promene?
1) Zvuči šašavo, ali bi nam valjalo svakog
dana, sve dok to ne postane naša rutina, ponavljati poput papagaja: Deca
obožavaju granice! Deca obožavaju granice! U sebi, naravno, i to tiho - da ne doživimo nekakvu
neprijatnost, i da nas ne čuju naša deca. Što više puta to sebi ponovimo
dnevno, to ćemo pre stići do cilja. A on je – uspostavljanje jasnih i
neagresivnih granica (dakle, na asertivan način), i prema unutrašnjoj i prema
spoljašnjoj deci.
2) Sve što budemo činili u cilju
asertivnog postavljanja granica prema deci, postati što pre svestan da činimo
za njihovo dobro.
3) Kada deca, uprkos tome, odreaguju
burno, to ona samo euforično pokazuju kako obožavaju granice. Što će reći,
dopustiti da ta bura prođe. Bez obzira koliko ona bila jaka i koliko trajala.
Pa nastaviti istim putem jasnoće i doslednosti.
Sva deca obožavaju granice.
Ali to izražavaju pre ili kasnije, na ovaj ili onaj način. Ako to ne razumemo,
naša roditeljska poruka koju im upućujemo kod njih će izazvati ne samo
nekontrolisani bes na duge staze, nego i niz drugih problema: sa autoritetima,
samopouzdanjem itd.
A da se to ne bi desilo,
počnimo odmah: Deca obožavaju granice! Deca obožavaju granice!
U to ime,
Živeli!
..........
GoKo
Ako otac i sin imaju iste simptome bolesti, to nipošto ne znači da je tako m-o-r-a-l-o da bude. A najčešće se baš tako tumači, i ovde, ali i na relaciji majka-kćerka, roditelji-deca uopšte: „ne pada iver daleko od klade“, „kakav otac - takav sin“, „kakva majka - takva kćerka“. A nije u pitanju ni nekakva (zlehuda) sudbina, niti je za sve kriva genetika. A šta je onda?
Naučnici,
a posebno oni iz redova ateista, sve će to pokriti krošnjom genetike. I dokazaće,
ne brinite, ako bolest čak i nije izazvana genetikom, ona to jeste bila u
predisponiranosti, tj. u svom potencijalu da se razvije.
Pa
će, kada je i sin alkoholičar ili nasilnik kao i njegov otac, i većina nas reći
da je to uzrokovano – genetikom. A da li je? Ili je možda više - nekvalitetnim
roditeljstvom, odnosno nesnalaženjem oca, ali i majke, u odgajanju (muškog)
deteta.
Svi
mi imamo potencijal, svojevrstan talenat za bolest. Neko taj talenat maksimalno
iskoristi, sve do ubrzanog preseljenja na onaj svet, a neko ga „zloupotrebi“,
tj. obrne u korist života, i izgradi snažno i postojano zdravlje.
A ja
ću ovde, u nastojanju da onima koji imaju slične probleme, probati da otkrijem
jedan manje poznat ugao posmatranja istih simptoma bolesti na relaciji otac i
sin.
Kada
se međusobno ne razumeju, a to obično nastaje u onom delu detinjstva u kojem
sin, pod dejstvom pojačanih hormonskih procesa, zapravo i ne zna šta se dešava
u njegovom telu, pa tako i u glavi, otac i sin sve teže verbalno komuniciraju.
To kulminira svađama, koje neretko dobijaju vrlo dramatične forme, u vidu
potpunog prekida verbalne komunikacije, da ne pominjemo one još teže.
Da,
namerno ističem verbalne prekide komunikacije, jer se neverbalna komunikacija
tu i te kako nastavlja, pa čak i intenzivira. Naime, u griži savesti, koja se
javlja kao osećaj krivice zbog nedostatka ljubavi između njega i oca, sin
neretko, upravo da bi intenzivirao neverbalnu komunikaciju, na sebe može da
primi i očevu bolest, da bi na takav, čudan način, ipak izrazio privrženost
svom ocu, tj. povezanost s njim.
Ovo nipošto nije izražavanje ljubavi, mada bi
ga neki rado tako nazvali. Ovo je izražavanje potrebe za ljubavlju, što je
svakako nešto sasvim drugo.
Ne
osuđujući ovde nikoga, ali u nameri da pokušam pomoći razumevanju, ne smem da
preskočim ni ulogu majke. Ako se ona u ovom kofliktu, bez dogovora sa svojim
partnerom, zaštitnički (majčinski) postavi na stranu sina, može nastati još
teži problem, jer time na kraju ne pomaže nikome, već samo rasplamsava navedeni
sukob, u kojem onda svi akteri plaču, a jedino se bolest od sveg srca
smeje.
I
šta je onda rešenje? Pa, najpre da roditelji svojoj deci budu roditelji, a ne nekakvi
rivali. Zatim, da očevi svojim sinovima budu pozitivni uzori, a ne tirani. I na
kraju, da majke u očima i srcima sinova budu očeve partnerke, a ne saradnice u
narušavanju očinskog autoriteta.
E,
tad će biti i manje šansi za razvoj „genetski predisponirane“ bolesti. Jer će
ljubav sprečiti njenu pojavu kod sinova, a nemale su šanse i za njeno izlečenje
kod očeva.
U to ime,
Živeli!
..........
GoKo
Koliko su udaljena naša srca / Joga priča / UmPaSrce from UmPaSrce on Vimeo.
Reč joga potiče od staroindijske (sanskritske) reči "judž", što znači - ujediniti. Ovo sjedinjavanje odnosi se na različite nivoe našeg bića, čime se postiže harmonija i unutrašnje spokojstvo. Priče o jogi koje ćete moći da čujete na ovom blogu priredio je Beograđanin Aleksandar Nikolić - Anadi, u svojoj knjizi "Joga i priče o jogi".
..........GoKo
Da li ste i vi od onih što
vole da kažu: „Ma sve je super, samo kada bi ljudi oko mene bili malo
normalniji“ ili „Imam divnog/divnu muža/ženu, partnera/partnerku, ali samo kada
bi promeniо/la... bilo bi fenomenalno“? Volite da menjate
ljude oko sebe? Svi „oni“ treba da se promene, zar ne?
Veoma često se nađemo u takvim
situacijama kada posmatramo ljude oko sebe i vidimo u njima nešto što „treba
popraviti“ i onda počnemo sa kritikom. Vidimo sve njihove mane i delimo im
„dobronamerne“ savete ne bismo li im ukazali kako da se poprave. Ili, još gore,
ispričamo našim prijateljima kakvi su ti ljudi i kako „stvarno oni ne znaju šta
rade i kako se ponašaju“.
Šta se posle toga, kada uputimo
kritike drugima ili ih ogovaramo, dešava? Prvo, mi se ne osećamo bolje;
naprotiv, možda se u nama ljutnja, bes, nezadovoljstvo i sl. samo pojačaju. A drugo, gle čuda, „oni“ se uopšte
ne menjaju!
A šta se zapravo iza toga
svega dešava? Hajde da probamo zajedno doći do odgovora.
Predlažem da najpre uradimo
jednu vežbu.
Sednemo, ispravimo leđa, oslonimo
stopala na pod, a ruke stavimo u opuštenom položaju naslonjene na noge. Zažmurimo
i udahnemo duboko nekoliko puta... Nakon toga nastavimo u mirnom i ravnomernom
ritmu normalno da dišemo... Sada zamislimo u svojim mislima osobu kod koje nam
nešto smeta i kod koje želimo nešto da menjamo... Zamislimo tu osobu kako stoji
prekoputa nas kao odraz u ogledalu... Dobro je pogledamo i postavimo sebi
pitanje: šta je to što nas nervira kod nje? Kada postanemo svesni šta nas
iritira, pitamo se dalje – kako se to odražava na nas? A onda: šta je to kod
nas što nas iritira i što bismo rado kod sebe promenili?
Samo postanite toga svesni...
Polako udahnite još nekoliko puta duboko i kada budete spremni, lagano otvorite
oči.
Šta ste uvideli nakon ove
vežbe?
Najčešće nas kod drugih
iritira nešto što nas nervira i kod nas samih i onda nam te osobe budu naš
odraz u ogledalu. Međutim, lakše nam je da „ispravljamo“ njih, a ne da ih
vidimo kao sopstveni odraz u ogledalu naše duše. Lakše nam je da pokažemo
prstom na njih. Međutim, važno je da
imamo na umu da kada kritikujemo druge, mi kritikujemo i sebe, a kritikujući
sebe mi samo pokazujemo da nedovoljno volimo sebe. Kada nedovoljno volimo sebe,
mnogo nam je teže na svim poljima u životu, a naročito u odnosima sa drugima –
ne možemo u potpunosti da prihvatimo druge takve kakvi jesu.
Dakle, naše dve velike tajne iz
naslova ovog teksta glase:
Tajna #1: Mi ne možemo da
menjamo druge, ali možemo da menjamo sebe i svoj odnos prema drugima.
Tajna #2: Samo kada volimo i
prihvatamo sebe bezuslovno, onakve kakvi jesmo, možemo da volimo i prihvatamo
druge onakve kakvi jesu, bezuslovno, bez potrebe da ih menjamo.
..........
AnChi
Kada biste napravili privatnu anketu na temu „Da li voliš sebe?“, verujte da biste se veoma iznenadili njenim rezultatima. Ljubav prema sebi uopšte nije tako laka tema kao što nam zvuči u prvi mah. A čemu nas vodi stanje ne-ljubavi prema sebi?
Da, većina
anketiranih na ovo pitanje ne odgovara kratkim i jasnim: „Da“. Najveći broj
zaobilazi odgovor, najčešće iz sledećih razloga:
a) traže
dodatno objašnjenje za ovo naizgled jednostavno pitanje, moleći vas da im
kažete šta to uopšte znači ljubav prema sebi;
b) objašnjavaju
vam da je ljubav prema sebi sebična, da je važnije voleti druge;
c) rasplaču
se da su vaspitavani da svu svoju ljubav poklanjaju drugima, a njima – šta
ostane...
Čemu to vodi?
Uglavnom,
hroničnom nezadovoljstvu sobom i sopstvenim životom... I ne-ljubavi prema
drugima.
U mnogim
duhovnim školama ljubav prema sebi samom je u centru pažnje, pitanje koje
prethodi svim drugim pitanjima. Kaže se, tako, da se drugi i ne mogu voleti (takvi
kakvi jesu), dok ne zavolimo sebe (takve kakvi jesmo).
Zato, ne
čekajmo da nas neko drugi anketira. Postavimo sebi pitanje „da li ja volim sebe?“,
čim pre, i odmah mu, ako je odgovor „da“, dodajmo i ono: „kako?“.
Jer, u tom
kako volite sebe, biće i čarobna formula za ljubav prema drugima. Ako iz
ljubavi prema sebi skliznete u sebičnost i narcisoidnost npr, što se danas neretko dešava, to je
jedno. Ali ako zaplivate u okean razumevanja i empatije, to je nešto sasvim,
sasvim drugo.
Izbor je
vaš, sa svim njegovim plusevima i minusima.
..........
GoKo
Kada se govori o istraživanjima našeg (unutrašnjeg) bića, teško je
zaobići ime Garija Zukava (1942, SAD), duhovnog učitelja, autora svetskog
bestselera „Mesto duše“. Istim putem nastavlja i u knjizi „Srce duše“, ovog
puta zajedno sa svojom duhovnom partnerkom Lindom Frensis (1951-2002, SAD), gde
izlaže dodatne argumente za svoja zapažanja o duši i emotivnoj svesnosti. Iz
ove knjige je i sledeći citat...
A o ljutnji, u vezi sa ljubavlju, reći će: „Ljutnja sprečava ljubav i
izoluje onoga ko je ljut... Ljutnja je agonija verovanja da niste sposobni da
budete shvaćeni i da ne zavređujete da budete shvaćeni... Ispod ljutnje leži
bol, a ispod tog bola leži strah“.
Da li ste u nekom svom napadu ljutnje, a u odsustvu ljubavi, to povez(iv)ali sa svojim strahom?
GoKo
Halil Džubran (Liban, 1883-1931)
je bio i književnik, i duhovnik, i slikar. I ispisao je bezbroj najlepših
redova o ljubavi, veri, smislu življenja. U jednom divnom zapisu osvrće se na obilje
u nama, pa kaže...
„Jedan jedini atom sadrži sve elemente zemlje. Jedan jedini pokret duha
sadrži sve zakone života. U jednoj jedinoj kapi vode nalazi se tajna beskrajnog
okeana. Jedan jedini pojavni oblik tebe samog sadrži sve pojavne oblike života
u celini“, poučavao je Džubran.
Kada sam prvi put čuo mudrost da se sve informacije istorije čovečanstva nalaze u nama, priznajem, nisam to doživeo nikako drugačije nego kao – igru reči.
Verovatno će mnogi od vas na ovaj citat reagovati slično. Razumem vas. Ali, ipak znajte, štošta je dragocenog u vama zatrpano, čeka da se oslobodi, i tako vas obogati. Potrebno je samo da naučite kako da to otкоpate, tj. oslobodite.
Znanje za to takođe oduvek postoji. Ali samo retki među nama su potpuno oslobođeni. Sloboda nije baš svima podjednako draga.
GoKo
Paulo Koeljo (1947, Rio de
Žaneiro), valjda jedan od najviše citiranih
pisaca današnjice, u jednoj od svojih novijih knjiga, „Rukopis otkriven u Akri“,
baca nam svetlo na danas tako čest, a pogrešan pristup u ljubavi...
I onda stavlja pečat: „Trudili su se da odraze nešto što dolazi spolja, a
zaboravili su na najvažniju Svetlost, koja dolazi iznutra“.
Negujete li vi svoju Svetlost, koja dolazi iz vašeg – iznutra? To je
bašta koja čezne za vašom pažnjom i ljubavlju.
GoKo
Vrlo često, takoreći svakodnevno, susrećemo se sa strahovima. Uznemiri nas neka situacija, i nemali broj nas se uspaniči i blokira, ne zna kako dalje. Strahovi ne nastaju odjednom, nego imaju svoje korene u našem najranijem detinjstvu, često kao obrasci koje smo prihvatili tokom odrastanja: od roditelja, porodice, šireg okruženja...
Kada
smo bili mali i pravili svoje prve korake, strah roditelja da ćemo pasti i jako
se povrediti je u najvećem broju slučajeva bio veoma preuveličan. Dete obično i
pada kada napravi svoje prve korake, a roditelji se neretko trude da ga dodatno
opterete strahom da će se povrediti. Sva deca padaju kada čine prve korake, i
svi smo kroz to prošli: padali smo, ustajali, opet padali... i prohodali smo.
Naravno
da jedna usamljena reakcija naših roditelja iz straha ne proizvodi automatski blokadu.
Ali kada se obrazac straha ponavlja i u kasnijem periodu života, onda je
rezultat takav da nam on postane blizak pratilac u svakodnevnim životnim
dešavanjima i sprečava naše biće da dođe do izražaja.
Imala
sam ovih dana situaciju da sam nekome meni veoma bliskom pomogla da prevaziđe
strah od plivanja, tačnije - od duboke vode. Bio je toliko jak da toj osobi nije
uopšte dopiralo do svesti da ume da pliva. A zapravo je plivala odlično.
Usledilo
je njeno pitanje: kako se pliva u dubokoj vodi? U razgovoru se ispostavilo da
taj strah ima svoj koren negde drugde i da to izvorno nije njen strah, nego je
projektovani roditeljski strah. Onda smo poradili na tome da se sa njim i
suočimo, i to vrlo jednostavno – zaplivali smo zajedno.
Ljubav
i ja smo bili tu tek kao oslonac, a ona je zaplivala kao da problema nikad nije
ni bilo, i to prvo u plitkoj vodi, a onda sve dublje i sve dalje. Malo-pomalo,
shvatila je da je plivanje uvek isto, i u plitkom i u dubokom moru, i njenoj sreći
nije bilo kraja. Ispostavilo se, dakle, da je ona istinski zaljubljenik u plivanje,
ali toga, opterećena strahovima, nije bila svesna.
Slično
je, ako ne i isto, u životu. Kad nešto volimo, a strah nas nadvlada i deluje
nam kao da ne znamo šta treba da radimo, desi se i da odustanemo od nečeg nama
veoma važnog. A kada ne uradimo to što volimo i što nas ispunjava, onda
postajemo nezadovoljni i nesigurni. S druge strane, ako naučimo da se sa
strahom suočimo tako da mu priđemo s ljubavlju i shvatimo da je to
jednostavnije negoli da odustanemo – život nam postaje daleko lepši i
kvalitetniji.
Nikada
svom strahu niste prišli iz ugla ljubavi? Dajte sebi priliku. Oslobodite se!
..........
AnChy Dharma
sertifikovani Heal Your Life Kouč
Svi smo to valjda bar ponekad čuli, osetili. Kao nešto što dolazi iz nas, ne iz glave, nego iz nekog drugog centra, iznutra, neki će reći – iz duše. Taj signal ili glas koji nas opominje, koji nam usmerava pogled, a ponekad i jasno kaže: uradi to i to.
Nauka smatra da ovaj fenomen nema objektivni značaj. Valjda zato što ga je
nakon svih silnih proučavanja i dalje jako teško definisati. Ali priznaje
njegov značaj u životu pojedinaca, pa neke psihološke studije tvrde da čak i do
90% sopstvenih odluka ljudi donose upravo oslanjajući se na taj unutrašnji glas
(?!). Da li je baš tako? I da li je sve to baš – „taj“ glas? Ili smo, što bi se
modernim žargonom reklo – istripovali?
Najčešće ga
nazivamo - intuicija. Mada direktan prevod ovog pojma ne govori gotovo ništa o
tome kako nastaje: gledati na..., paziti na.... Slavni Jung je o ovom fenomenu
rekao da je reč o procesu obrade informacija u našoj psihi kojeg nismo svesni,
ali da jesmo svesni rezultata tog procesa.
Jer, znamo:
on dolazi „niotkuda“. Iz našeg nesvesnog, dakle.
Mnogo lepše
je o istome rekao onaj koji je i inače govorio (pesnički) lepo. „Reč je o
otkrivanju koje se razvija iz naše duše“, zborio je Volfgang Gete.
A šta je sa
onima koji taj isti glas nazivaju unutrašnjim vodičem, pravim ja, šestim čulom...?
Da li su oni manje ili više mudri od naučnika, koji se drže toga da je reč o (vrlo
nepouzdanoj) intuiciji?
Za
efikasnije osluškivanje ovog glasa potrebni su nam i adekvatni životni uslovi.
Koje savremeni čovek, jelte, nema. Pa pohađa razne škole, koje ga prevashodno
uče tehnikama za umirenje misli. I većina tih škola naglašava da kad uspemo da
ih umirimo, da se na taj unutrašnji odgovor ne čeka dugo.
Ali, šta s
njim? Opet se nekima od nas nameće pitanje, da li je to stvarno glas našeg
dragog belog druga, „anđela čuvara“, ili pak onog drugog, crnog, da mu ime ne
pominjemo?
Od mnogo
čega zavisi taj stav. A ponajviše od količine strahova u nama. Koje svakako vredi
otklanjati, kako nas ne bi ometali, i to ne samo u osluškivanju
intuicije-anđela-pravog-ja, nego i u doživljavanju ljubavi prema drugima, prema
svetu u kojem živimo.
U to ime,
Živeli!
..........
GoKo
Svi danas manje-više njegovo ime izgovaramo kao sinonim mira,
postojanosti i nepokolebljivosti. Ali, Mahatma Gandi (1869-1948) je bio mnogo
više. Njegovo prezime postalo je poznato širom sveta, ali uglavnom u onome što
je ostvario na političkom planu, u pogledu oslobođenja Indije od Britanske
imperije. Njegovi politički uspesi zasenili su ono što im je prethodilo, a to
su njegove borbe sa samim sobom, rad na sebi i sopstvenom ličnom razvoju. Jedna od ključnih stepenica u tom razvoju
bila je odluka da sa zavetuje na bramačariju, koju najčešće prevode kao
čednost, a zapravo se radi o sveukupnoj kontroli sopstvenih čula. Iz te faze
donosimo i sledeći lični zapis...
Nije bilo lako Gandiju da se uzdržava od svih slasti i strasti koje su
činile njegov život pre zavetovanja (na bramačariju). Ali mu je odluka da krene
tim putem, kao što čitamo, donela neprekidno narastajuću radost.
Spremnost na odricanje, povećanje kapaciteta za uzdržavanje, uvek donosi
duševnu radost. Pitanje naše spremnosti da u tome nađemo smisao je nešto sasvim
drugo.
P.S. Slično je svedočio i naš slavni Tesla. Ali, i kod pogleda na njegov
životopis, taj deo se, namerno ili ne, obično ne pominje.
..........
GoKo
Ne znam da li ste primetili, ali ovo pitanje mnogima danas više ništa ne znači. Kad ga npr. napišete u SMS-poruci, u formi „kako si?“, oni će ga obavezno preskočiti. Zatim, tu su i oni koje isto pitanje poprilično nervira. Pa će vam reći svašta, samo da ne odgovore iskreno. Ali, imamo mi tu i treće, one koje ono – izbezumljuje! Baš tako! Evo priče i o jednima, i o drugima, i o trećima. I sugestija koje vam mogu značiti, ako ste među njima...
Iako će se i
danas verovatno apsolutna većina nas složiti oko „najvažnije stvari na svetu“,
pa će reći da je to (i dalje) zdravlje, „jer kad si zdrav, želiš svašta, a kad
si bolestan, samo jedno, da (što pre) ozdraviš“, u svakodnevici se prema tom
pitanju odnosimo poprilično nesavesno.
I nije samo
reč o tome šta pijemo i jedemo, koliko se krećemo, čime se lečimo i sl. nego i
kakve su nam misli, razume se.
Pa da
prodiskutujemo onda ove tri navedene grupe, po reakciji na pitanje „kako ste?“
Prva grupa. Oni
koji veruju da sve vide, ali se na koještarije ne obaziru. Žive toliko brzo da
im ne pada na pamet da se bave „glupostima“. Naročito se ne osvrću na ono od
čega nemaju trenutnu korist. Uglavnom rade više radnji istovremeno:
multitaskinguju. Jer veruju da time pokazuju da pripadaju – pobedničkom timu. U
sprintu su često na pobedničkom postolju. Ili makar na jednom od onih na kojima
se dele medalje. I lova. Na srednjim i dugim prugama u većini slučajeva ili ne
učestvuju, ili odustaju – na pola puta. Voze gotovo isključivo petom i šestom
brzinom, tako da gaze sve što je manje od njih. I nemaju kad da se bave
zdravljem, jer treba da ostvare svoje ambicije. Zato ih nemojte pitati kako su,
jer oni nemaju kad da se razbole. Dok se ne razbole.
Druga grupa.
Vide i čuju naše pitanje „kako ste’“, ali im je ono neprijatno, jer ih podseća
na brojne životne probleme. Pa na njega redovno odgovaraju neiskreno, tek reda
radi, nekim poštapalicama („imaš li neko lakše pitanje?“, „kako drugi hoće!“,
„pitaj me juče“ itd. itr.). Ili nastoje da naše pitanje zaobiđu. Ne voze auto
sa šest brzina, pošto im i peta već stvara dovoljno problema. Ali ne znaju kako
da uspore, pa su i tu u problemu.
Treća grupa.
Kad čuju pitanje: „Kako ste?“, koje im drugi upućuju umesto „zdravo“, „dobro
jutro“, „dobar dan“ i sl. – izbezume se!!! Zašto? E, ovo je vrlo specifična
grupa. Nije direktno uporediva sa prve dve. Jer, oni ne zavise od brzine
življenja. I kad voze u prvoj i drugoj brzini, iznerviraju se kad vide pticu na
putu. Veruju da ona tu nema šta da traži. „Šta mi tu kljuca na cesti?“,
promrmljaće mrzovoljno. Tako će i za ove koji im pošalju pozdrav: „Kako ste?“
začas iznedriti mrzomudrost: „Neće da mi kaže dobar dan, zdravo, vozdra, ćao,
ko i svi normalni ljudi, nego su sad izmislili – kako ste? E baš namerno neću
da im odgovorim, nego im kažem: vozdra! Da ih odj...“
Nije lako
mrzovoljnima. Mada je put od staze mrzovoljnosti do njoj paralalne staze –
dobre volje – poprilično kratak, oni ga ne vide. A i kad im kažete da je
kratak, ne veruju vam. Evo nekoliko sugestija koje im/vam sasvim sigurno mogu
biti od pomoći...
1) umesto
da druge okrivljujemo za sopstvenu sudbinu, donesimo odluku da preuzmemo
odgovornost i krenemo u menjanje – sebe!
2) umesto
da kinjimo sebe jer smo ovakvi ili onakvi, promenimo životni moto u – ja to
sigurno mogu i hoću bolje!
3) umesto
da neprestano svoj život vozimo u šestoj brzini „jer se drugačije ne može“,
pronađimo (sami ili uz nečiju pomoć) tu, pored nas, stazicu kojom ćemo konačno
prošetati brzinom našeg Drugog Srca (naše duše), onom stazom i onom brzinom
koju ćemo, kad je osetimo, prepoznati kao oduvek sanjanu.
U to ime,
Živeli!
..........
GoKo
Uživajte u zen priči Poruka sočne jagode. Zen je japansko ime grane mahajana budizma koja je nastala u Indiji pod imenom "dhyan", a iz Kine se, pod nazivom "chan", proširila u Vijetnam, Koreju i Japan. Većina onih koji se bave zenom smatraju ga načinom meditacije, a neki i religijom, filozofijom, načinom života ili umetnošću.
Ova škola sebe smatra čuvarem i prenosiocem žive mudrosti koju je Buda, probuđeni, dosegnuo sedeći u meditaciji pod bodi drvetom. Zen naglašava upražnjavanje dharme i iskustvene mudrosti, koja se između ostalog postiže zazen meditacijom, radi postizanja probuđenja.
GoKo
O AUTORU
Goran Kojić dipl. ing, sertifikovani trener za lični razvoj
Sertifikovan u kliringu, porodičnom rasporedu (poretku ljubavi), floriterapiji; obučavan u ekologiji organizma (detoksikaciji), stvaralačkom vaspitanju, DOP (dopusti-otpusti-prepusti) tehnici, tehnici emotivne slobode (EFT).
Saradnik i asistent:
Ana Čizmić, sertifikovani Heal Your Life-coach
Rođena u Beogradu, a zahvaljujući divnim životnim putevima školovala se i u Nemačkoj i Švedskoj.
NAJPOPULARNIJE NA BLOGU
-
Svi smo mi danas izloženi procesu manje ili veće intoksikacije, jer živimo u svetu punom toksina. Zato je neophodno da naučimo ...
-
Goran Kojić dipl. ing, sertifikovani trener za lični razvoj Sertifikovan u kliringu Čarlsa Bernera, porodičnom rasporedu (poretku lj...
-
Od toga da je bolji održivi proces, koji prati razvoj svesnosti, negoli bajka o čarobnom sredstvu koje nas rešava svih otrova. Od t...
-
Osećate li se neprestano umorno, napeto, izmučeno, frustrirano? Da li ste probali sa detoksikacijom fizičkog tela i uverili se da to n...
-
Šta su to „tra-la-la“ metode, a šta „one ozbiljne“? Ko su „prodavci lažne sreće“, a ko „vrhunski terapeuti“? Kako izgleda maskiran...















